Psovanje, vrijeđanje i ismijavanje Uzvišenog Allaha i Njegove Knjige postupci su koji su okarakterizirani kao djela nevjerstva prema konsenzusu islamskih učenjaka.
PRAKTIČNA DJELA KOJA PONIŠTAVAJU IMAN, A ODNOSE SE NA TEVHID
Širk u ibadetu i obredima. Shodno tome, onaj ko neki ibadet ili obred bude činio nekome drugom, a ne Uzvišenom Allahu, poput recimo, prinošenja žrtve – kurbana, zavjeta, tavafa, ili svoj namaz ili dovu uputi nekome drugom mimo Allaha, takav je učinio kufr ili širk, pa makar i ne smatrao da onaj kome je posvetio svoje ibadete posjeduje svojstva rububijjeta.
Ne suditi po Allahovom zakonu smatra se kufrom, koji dijelimo na mali i veliki.
Onaj ko ne sudi po Allahovom zakonu zato što se povodi za svojim strastima, ili zbog mita, ili iz straha, ili zbog neke ovosvjetske koristi itd., a duboko je uvjeren i svjestan da to nije ispravno i ubjeđen je da griješi, počinio je mali kufr ili kufr koji nije na stepenu velikog kufra.
Onaj ko ostavi suđenje po Allahovom zakonu, smatrajući sud koji prihvata boljim od Allahovog suda, ili dobrovoljno prihvati zakonodavstvo mimo Allahovog šerijata, ili bude poricao obaveznost suđenja po Allahovom zakonu, ili bude vjerovao da ima pravo birati između Allahovog i nekog drugog zakona, ili bude govorio da Allahov zakon nije prihvatljiv niti pogodan, ili bude vjerovao da je neki drugi sud mimo Allahovog pogodniji i mjerodavniji od njega, ili bude uvjeren da je neki drugi zakon isti kao i Allahov zakon, smatra se nevjernikom i otpadnikom, ali nakon što mu se pojasni sve što je potrebno u pogledu tog pitanja i nakon što se otklone sve eventualne sumnje i nejasnoće.
Islamski vladar je obavezan da na područjima kojima vlada uspostavi šerijat i da učini sve što je u njegovoj moći kako bi ljudi zavoljeli Allahov zakon. Uspostavljanje šerijata postiže se dosljednim slijeđenjem Kur'ana i sunneta i to na način kako su ih shvatile i interpretirale prve i odabrane generacije ummeta, odbacivanjem svih primjesa pogređnog vjerovanja i zabluda koje su se unijele u islamsko učenje.
Sljedbenici sunneta saglasni su da neke vrste ohalaljivanja tj. dozvoljavanja onoga što je Uzvišeni Allah jasno i nedvosmisleno zabranio predstavlja otvoreno nevjerstvo i da se počinitelj toga smatra nevjernikom. Naprimjer, svakom muslimanu je poznato i jasno da je alkohol strogo zabranjen, kao i blud, kamata itd., pa ko bi i pored toga tvrdio da je sve to dozvoljeno i da u tome nema ništa loše, takav bi poricao legitimitet jasnih šerijatskih propisa i na takav način bi postao nevjernik.
Dobrovoljni pristanak na vođenje parnice na nekom drugom sudu, mimo Allahovog šerijata, smatra se licemjerstvom koje se ni na koji način ne može spojiti sa iskrenim vjerovanje.
Sve što su ljudi izmislili i uveli, a što se tiče sudstva i što nije u skladu sa Allahovim šerijatom, bez obzira na to radilo se o riječima, postupcima ili pravilima i zakonima, odbacuje se i nema nikakvu ni vrijednost, ni svetost, ni legitimitet, i ne može biti pravosnažno ni mjerodavno, osim u stanju prinude i nužde.
