Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tabi'ini, stručnjaci za hadis i fikh, te sufije, potpuno su uvjereni da Džennet već postoji. Oni ovu tvrdnju potkrepljuju tekstovima iz Kur'ana i sunneta, te činjenicama koje je o poslanicima nužno poznavati.
Svi poslanici su bez izuzetka, pozivali svoje narode da nastoje zaslužiti Džennet i obavještavali su ih o njemu. Ovo su tvrdili poznavaoci povijesti i ranijih poslanika, sve dok se nisu pojavile pristalice kaderija i mu'tezila, koji su negirali mogućnost da je Džennet već stvoren.
Oni, pak tvrde da će Allah stvoriti Džennet tek na Sudnjem danu. Prema njihovom mišljenju, stvaranje Dženneta prije određivanja ko će u njemu biti nastanjen, što će se desiti tek na Sudnjem danu, besmisleno je, jer bi, onda, Džennet tako dugo postojao bez svojih stanovnika.
Oni tvrde da ne bi bilo nimalo mudro, čak bi bilo besmisleno kada bi neki kralj, recimo, izgradio kakvo zdanje, uredio ga, priredio u njemu raznovrsnu hranu i brojne ugodnosti, a u isto vrijeme zabranio ulazak u njega za dugi niz stoljeća.
Oni su se, sa svojim iskvarenim umovima i pogrešnim razmišljanjem, drznuli rasuđivati o Uzvišenom Allahu! Oni porede Njegovo činjenje sa svojim djelima, odbacujući tako obavezujuće tekstove Kur'ana i hadisa, a nastojeći svoj ništavni vjerozakon spočitati Gospodaru svjetova!
Ili, bolje rečeno, oni su pokušali izvrnuti smisao kur'anskih riječi, a one koji su im se kasnije suprotstavili proglasili su zabludjelim nosiocima novotarija. Tako su u svoja uvjerenja preuzeli tvrdnje koje istinske znalce mogu samo nasmijati.
Učenjaci selefa, govoreći o vjerovanju, kažu da su Džennet i Džehennem već stvoreni. Ističe se da je ovo mišljenje svih znanstvenika sunneta i hadisa, bez izuzetka.
Ebu Hasen napominje da znanstvenici hadisa i sunneta priznaju i očituju da postoji Allah, Njegovi meleci, Njegovi kitabi, Njegovi poslanici, da prihvataju sve ono što se pouzdano zna da je objava od Allaha, kao i sve što su povjeriljivi prenosioci prenijeli od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ništa od toga oni ne odbacuju.
Zatim, oni tvrde da je Uzvišeni Allah jedan Bog, Utočište svakom, da nije Sebi uzeo drugu niti dijete. Dalje, tvrde da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, da su Džennet i Džehennem istina, da će Smak svijeta sigurno doći, u to nema sumnje, te da će Allah proživjeti ljude iz kabura. Prihvataju da se Uzvišeni Allah nalazi na Svome Aršu, kao što u Kur'anu stoji: “Milostivi, Koji upravlja svemirom svim.”, da ima dvije ruke, ne pitajući kakve, jer u Knjizi stoji: “Stvorio sam svojim rukama…”, kao i: “Allahova ruka je stisnuta.”
Vjeruju da On ima oči, ne postavljajući pitanje kakve, u skladu s kur'anskim govorom o Lađi:”...koja je plovila pod brigom Našom.“, kao i da ima lice, kao što Kur'an kaže: “…ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.”
Učenjaci selefa smatraju da se za imena Uzvišenog Allaha ne smije kazati kako nisu dio Njegovog bića, kako tvrde mu'tezile i haridžije.
Oni tvrde da Allah ima Svoje znanje, jer Kur'an kaže: “…objavljuje ono što On jedini zna.” ili, tamo stoji: “I nijedna žena ne zanese niti rodi a da to On ne zna.”
Zatim, potvrdili su da Allah sve čuje i vidi, ne usuđujući se da to negiraju, kao što su učinili mu'tezile.
Utvrdili su i da Allahu pripada moć, kao što Kur'an kaže: “A zar nisu znali da je Allah, Koji ih je stvorio, jači od njih.”
Rekli su da sve, dobro i zlo što se na Zemlji događa, biva po određenju Allaha, odnosno, Allahovom voljom. O tome Uzvišeni kaže: “Vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće.” Ili, kako muslimani kažu: “Ono što Allah hoće biva, a ono što neće to i ne bude.” Ovu učenjaci također, kažu da niko nije u stanju bilo šta učiniti a da to On ne zna. Odnosno, niko nije kadar biti izvan Allahovog znanja, niti učiniti nešto a da Allah ne zna za to.
Također, potvrdili su da nema tvorca mimo Uzvišenog Allaha. I ljudska djela stvara upravo Uzvišeni Allah, jer ljudi nisu u stanju bilo šta sami stvoriti.
Oni smatraju da je Uzvišeni Allah vjernicima podario blagodat da Mu budu pokorni. Ponizio je nevjernike, a blagonaklon je prema vjernicima. On ima razumijevanja za vjernike, pruža im podršku i ukazuje na Pravi put. Tu blagonaklonost ne pokazuje prema nevjernicima, ne ukazuje im na Dobro ni Uputu. Da im pokazuje Dobro, oni bi bili dobri; da im ukazuje na Pravi put, oni bi bili na tom putu.
Ipak, Allah je kadar ukazati na Dobro nevjernicima, pokazati im blagonaklonost pa da postanu vjernici. Međutim, On ih je pustio da ostanu nevjernici. Znajući njihovo stanje i izbor, On ih ostavlja da lutaju, poniženi i u zabludi. Zapečatio je njihova srca!
Učenjaci selefa kažu da su dobro i zlo Allahovo određenje. Vjernici prihvataju kada i kader, predodređenje, bilo da se radi o dobru ili zlu, slatkom ili gorkom. Oni vjeruju da sebi ne mogu priskrbiti ni korist ni štetu, osim u onoj mjeri u kojoj Allah tako odredi. Oni svoju sudbinu prepuštaju Allahu, smatrajući da im je Allah potreban u svakom trenutku, te da o Njemu ovise apsolutno, u svim situacijama.
Oni vjeruju da sve što ih je mimoišlo nije im se moglo dogoditi, niti ih je moglo zaobići ono što im se dogodilo.
Islam znači svjedočiti da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov Poslanik.
Prema njima, islam nije isto što i iman. Oni potvrđuju da je Allah pokretač ljudskih srca, a da će Allahov Poslanik, s.a.v.s., biti zagovornik. On će se zauzimati za one od njegovog ummeta koji budu počinili neke od velikih grijeha.
Oni potvrđuju da će u kaburu biti kazne da je džennetsko vrelo Havd istina, kao i Sirat-ćuprija, proživljenje poslije smrti, stajanje pred Allahom na Sudnjem danu i polaganje računa pred Njim.
Smatraju da se iman sastoji od riječi i djela. On se povećava i smanjuje. Ne govore da je stvoren ili da nije stvoren.
Nikog od vjernika ko počini veliki grijeh ne osuđuju tvrdeći da će gorjeti u Vatri, niti bilo kojem monoteisti obećavaju Džennet, već čekaju da ga Allah Uzvišeni nagradi odgovarajućom nagradom.
Oni kažu da je njihova sudbina prepuštena Allahu. Ako hoće, kaznit će ih, a ako htjedne, oprostit će im.
Kada do njih dođu predaje od povjerljivih i i pravednih prenosilaca, oni ne postavljaju pitanja kako i zašto? Jer, to je novotarija.
Oni, također, tvrde da Uzvišeni Allah nije naredio zlo. naprotiv, On ga je zabranio, a naredio je činjenje dobra. On nije zadovoljan mnogoboštvom, širkom, iako je i sam znao da će ga biti.
Oni odaju počast generaciji selefa, onima koje je Uzvišeni Allah odabrao da budu u društvu Njegovog Vjerovjesnika, s.a.v.s., svjesni da je broj njihovih vrlina veliki, i suzdržavajući se od rasprava o njihovim propustima i grijesima, malim i velikim.
Prednost daju Ebu Bekru, zatim Omeru, pa Osmanu, zatim Aliji, neka je Allah svima njima zadovoljan. Oni priznaju da su njih četvorica pravedne i upućene halife, najvredniji ljudi nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Oni drže istinitim i vjerodostojnim hadise koji se prenose od Allahovog Poslanika ,s.a.v.s.
Oni prihvataju Kur'an i sunnet.
Smatraju obaveznim klanjanje dvaju bajrama, džume i namaza u džematu, za imamom, bio on dobročinitelj ili grješnik. Oni potvrđuju da je mesh po mestvama sunnet za mukima i musafira.
Potvrđuju da je džihad protiv mnogobožaca obavezan od kako je Allah poslao Svoga Vjerovjesnika s.a.v.s. pa sve do trenutka kada se treba boriti protiv Dedžala. Još smatraju da treba učiti dovu muslimanskim prvacima radi podrške, da ih Allah u dobru podrži. Protiv njih nije dopušteno upotrijebiti silu, posebno onda kada takva nasilna vlast prouzrokuje fitnet, tj. smutnju, nered.
Oni smatraju istinitim predaje o dolasku i pojavi Dedžala, kao i da će ga Isa, sin Merjemin, a.s., ubiti. Oni vjeruju u Munkira i Nekira, da se Mi'radž uistinu desio, u vjerodnostojne snove vjernika, da muslimani nakon smrti mogu imati koristi od dove koju im neko učini, ili sadake koja se u njihovo ime udjeli.
Također, smatraju istinom da na ovom svijetu postoje sihir i sihirbazi. Vjeruju da je sihirbaz nevjernik, kako i Uzvišeni kaže.
Oni priznaju da su Džennet i Džehennem stvoreni.
Opskrba ili nafaka, dolazi od Uzvišenog Allaha. On daje nafaku ljudima, svejedno da li je riječ o halalu ili haram – opskrbi.
Šejtan čovjeku donosi zle misli, navodi ga na sumnju i stalno mu se obraća.
Dobre ljude Uzvišeni allah može označiti znakovima koji su prepoznatljivi.
Djeca će biti prepuštena Allahovoj volji. Ako hoće, kaznit će ih, a ako hoće, uradit će s njima ono što želi.
Treba prihvatiti ono što Uzvišeni Allah naredi, a kloniti se onoga što Allah zabrani.
Sve što se radi treba raditi iskreno, u ime Allaha.
Muslimani trebaju jedni druge iskreno savjetovati, i iskreno Allahu robovati. Savjet je obavezan u zajednici muslimana.
Muslimani se trebaju kloniti velikih grijeha i bluda, laži i lažnih svjedočenja, grijeha uopće, oholosti i uzdizanja nad običnim svijetom te samodopadanja ili umišljenosti. Smatraju i da se treba ćuvati onoga koji poziva u novotariju.
Muslimani se trebaju pozabaviti iščitavanjem i izučavanjem Kur'ana, hadisa, fikhskih propisa, skromno i smireno, okititi se lijepim ahlakom, činiti dobro i sprečavati zlo. Ostaviti ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, potvoru i klevetu, te pretjerivanje u jelu i piću.
Pomoć nam dolazi jedino od Allaha. On nam je dovoljan, a divan li je On oslonac! Od Njega pomoć tražimo, na Njega se oslanjamo, i Njemu se vraćamo.
