Činjenje velikih grijeha karakteristično je za ljude koji u svome srcu imaju natruha džahilijeta i takvi postupci umanjuju njegov iman. Čovjek koji čini velike grijehe smatra se fasikom – velikim grješnikom.
Musliman koji je griješnik ne zaslužuje da se za njega kaže da je na stepenu aposlutnog, potpunog imana, već se za takvog kaže da je na stepenu općeg, nužnog imana.
Učenjaci ehli-sunneta priznaju partitivnost šerijatskih pojmova i propisa, odnosno vjeruju da se pojmovi i propisi mogu posmatrati kao nešto djeljivo, a ne kao kompaktna i nedjeljiva cjelina. Tako, naprimjer, moguće je da osoba ima samo dio imana, tj. da njen iman nije potpun. Takva osoba pravno se smatra nepotpunim vjernikom muslimanom, a njena nagrada, odnosno kazna kod Allaha bit će srazmjerna količini i veličini imana koji posjeduje.
Činjenjem određenog grijeha nijedan musliman ne postaje nevjernik, izuzev ako učini djelo koje u potpunosti poništava iman, kao npr, širk ili kufr.
Veliki će griješnici na Sudnjem danu biti obuhvaćeni šefatom, i o njihovom statusu odlučuje Uzvišeni Allah: ako hoće, On će im oprostiti iz Svoje neizmjerne dobrote, jer su bili monoteisti, ili zbog njihovih dobrih djela koja su izbrisala loša, ili zbog nevolja i iskušenja kroz koja su prošli, a koja su brisala njihova loša djela.
Velikom grješniku koji bude kažnjen u vatri džehennemskoj, kazna će biti vremenski ograničena i u njoj neće vječno ostati.
