Jedne prilike je Abdullah ibn Omer El-Hattab, radijallahu anhu, bio sa svojim bratom u vjeri na putovanju, pa kad su osjetili umor i vrućinu, sjedoše pod jedno drvo ispod brda da se odmore. Dok su se odmarali pored njih naiđe jedan mladić sa stadom. Abdullah ga pozva i upita: ”Jesi li ti čuvar ovog stada?“ Odgovori mladić: “Jesam.“ Abdullah mu potom reče: ”Možeš li nam prodati jednu ovcu, da je pripremimo za jelo!“ Mladić mu odgovori: ”Ove ovce nisu moje. Ja ih samo čuvam vlasniku stada!“ Abdullah tada htjede da provjeri njegov emanet, pa pokuša da ga ubijedi: ”Ti nama prodaj jednu ovcu, a vlasniku stada kaži da je ovcu pojeo vuk ili da se izgubila!“ Mladić mu uzvrati oštrijim tonom: ”Šta ti je? Ako tako kažem vlasniku stada koji me ne vidi, šta ću reći Allahu Koji me vidi i Koji će me pitati za nju na Kijametskom danu!?“ Abdullah je bio presretan zbog mladićevih riječi, pa nije mogao zadržati suze u svojim očima. Kasnije je saznao da je mladić rob, pa je požurio njegovu vlasniku, otkupio ga i oslobodio, a od vlasnika otkupio stado i poklonio ih oslobođenom mladiću.
